|
|
| < | studeni, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
''Kažu da važne trenutke u životu ne prepoznajemo kad se događaju.Ideje,stvari i ljude počnemo uzimati zdravo za gotovo.Tek kad njih ne stane shvatiš koliko si se zapravo prevario.Shvatiš koliko ti je to zaista trebalo,koliko to voliš
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
PUNK JE GLAZBA IZGUBLJENE DUŠE...
METAL JE GLAZBA RANJENIH ŽIVOTA...
ROCK JE GLAZBA USAMLJENIH SRCA...
DARKERI SU LJUDI KOJI SHVAĆAJU
ŽIVOT KAKAV JE I NOSE CRNO KAO
DOKAZ SVOJE BOLI!!
Aristotel: šTO JE PRIJATELJ????
jednna duša u dva tijela...
I don´t have dreams, I have plans!
... cum tacet, clamant... - dok šute viću....
samoća vrišti, vrišti u tišini u mojoj nutrini, viće, gori, izgara... vrišti, viće, jauće iz svake moje pore...
gledam blistavo bijeli snijeg i upijam njegovu hladnoću, možda me ona još više ohladi, zamrze mene i moje misli... Bol polako umrtvljuje sva moja osjetila... moju dušu i moj pogled... Moje oći su prazne, beživotne, nema više starog sjaja u njima... Želim se sakriti, želim otići, pobjeći, a ne mogu... Drže me ledeni okovi... ne mogu se osloboditi iz ovog ledenog , željezni stiska... Pokušala sam pobjeći.... Samo sam se još više zaplela u paukovu mrežu..., paukove niti... još dublje, u još mračniji predio... Sve sam samo zakomplicirala, sada je samo još kompliciranije....
prolazim prstima kroz svoju kosu i promatram zlačanu vlas.... Hoće li je ikad itko osim mene dodirnuti ????? Ne znam... Pokušavam odgurnuti nadolazeće misli, ali ne mogu. Gdje sam učinila pogrešku? Na koem prokletom mjestu?
Ne mogu ljude pogledati u oći, bojim se ,bojim se što ću u njima vidjeti... Skrivam se iza staklenog pogleda..., mrak mi je prijatelj... i osloboditelj... jer svjetlost i sunce otkrivaju pravu istinu, a mrak je skriva , izoblićuje do neprepoznatljivosti..., ne razaznaje lica ljudi, poglede, oći... sve to otkriva previše istine o ljudima, tama sve to skriva, skriva bol koja dopire , isijava iz oćiju iz duše... i otupljuje bol pa makar samo na trenutak... Preplašena sam... Opet prelazim onaj put od pakla i nazad... Bol u meni vrišti i razara me... Ne želim plakati... želim biti jaka... Suze se zaustavljaju u zakucima očiju... Tresem se... Hladno mi je...
Mislim da me nitko ne razumije... ne znam zašto ali kao da ne mogu razumjeti... ne mogu valjda osjetiti pa ne mogu ni razumjeti... ne znam... utjehe ni od kuda.... samo bol izvire iz najneprevidljivijih mjesta...
ni oka da sklopim... samn ne dolazi na oći... život se topi... te nestaje u sekundu... bojim se... dane, žive rane više i ne brojim... vezala me tuga i bol ... svoji neraskidivim koncima... trazila sam sreću na krivom mjestu.... što bol,usamljenost , samoća ćini, osjetila sam na svojoj koži.... čovjek nije rođen da bude sam, on je društveno biće... ne nemojte dati da potonem do dna... ne znam da li još vjerujem u čuda , ne znam da li još vjerujem u nadu... snovi više nisu lijepi ,postali su noćne more, ne vjerujem više nikom... dala sam dušu i pokajala sam se.... kad trebam nekoga, tada nikoga nema... kada je najvise potrebno...žedna sam iskrenosti... što će izbrisati sve tragove bola.... tko će fiksirati moje raspuknutoo srce... tko će ga sljepiti da se više ne odljepi... jer jednom se nebo nad menom srušilo i poklopilo me... nikad vise pa makar cijeli život bila sama u zatvorenom kutku... jer jednom je sve baš sve propalo... da se mogu vratiti u proslost... sad bih znala gdje sam griješila...sad bih znala kojim putem krenuti, sad bih znala sve, samo kada bi se vrijeme vratilo...molim te ne stavljaj mi sol na ranu i bez toga me dosta boli... ne trebam više boli... svilena mjesečeva sjena pada na moje izmućemo izbijedilo lice i ranjenu dušu.... ne pitajte me noćas nista, ne tražite pojašnjenje, ja noćas trebam mir,da iskrvarim do kraja u samoći i tišini... stare rane opet peku otvaraju se, a nove bitke i dalje idu... duša mamurna od boli pita gdje je utjeha... posoji li ona za nju ili je osuđena na doživotnu patnju??????????? Dani idu lete, molim preklinjem sate da se vrate, jer onaj miris još uvijek je na meni... i dan i jutro što će doći nakon ove noći,besane bez sna, još je onaj feel tu, miris osjećam ga.... u moji venama još je uvvijek onaj stari otrov, doza je još uvijek prejaka, a ja pokusavam ne poludjeti pokušavam zaboraviti... kad me neko pita kako sam večini im odgovorim ok, a znam da svjesno lažem...no što da im kažem što da im odgovorim??? zar će shvatiti?? mislim da još to nisam doživjela... čovjek ipaak teško prizna svoje poraze.... i da dobro ste vidjeli to su suze u oćima...
a ipak, guram sa tom boli iz dana u dan....
nije to to... boli je u najmanju ruku uznemirujuća... zlatna slova ispisuju ime boli, bude zaspale rijeke sjećanja... nježno plete niti boli oko mene, a kad me dotakne , ja protrnem i bogove i vragove zovem... blizu sam nesvjesti... pitam se koje je vrijeme i koji je sat... misli, razmišljanja prisjećanja u mojoj su glavi tako živi.... u ustima osjećam gorćinu.... Zauvijek izgubljen je raj, nitko ne može pobjeći iz svoje kože van... u mojoj duši tisuću svijeća sjaj i moli za spas....
boli,razara.pomozi mi.... spasi me moja duša viće u pomoć izvuci me ne ostavljaj me ovdje.... ne radi mi toooo......... molim te preklinjem tte....ne ubijaj me i ti...
i....zvuci me........
<em>
Blokirana sam,totalno... Stalno mi se vrte neke situacije iz prošlosti i pitam se zašto? Što je to što me stano vuće prošlosti,koje su to „stvari“ koje me drže tako daleko od sadašnjosti? Zašto ne mogu zaboraviti neke stvari koje su se dogodile prije 5 godina... Uvijek mi iznova dođu pred oći kad se najmanje nadam... Pomalo je uzaludno i pitati... Zapravo se valjda teško odvojiti od prošlosti...
Ok ,shvaćam da je prošlost daleko iza mene,ali ja moram viknuti kako mrzim taj 31.1 te proklete 2004. Prokleto ga mzim svim svojim bićem...
Kopija i orginal... kopija definitivno nije kao orginal,kopija je da to tako nazovem,više neka specifićna zamjena,ali nije orginal,zar ne? Upravo sam na ljetovanj i vidim jedan otok ispred sebe...,otok ,na kojem su za potrebe ovog posta,da to tako kažem,(u metaforikom smislu ili ne) kopija ilii ogrinal... Dvije stvačice, sadašnjost i prošlost spojene u jednom... to je zanimljivo prokleta kombinacija,koja me prati već dugo ,dugo vremena... i koliko got ja pokušavam zaboraviti sve mi se više ćini kao nemoguća misija... „specifičan otrov krvi.“ Jednom sam jednoj meni vrlo bliskoj osobi rekla:“Kopija je sasvim ok,ali orginal je bolji. Kopija me samo sjeće na sjenu orginala. Sve drugo je povijest...“. pitam se da i se ta osoba sjeća toga,,pa ako se sjeća molim ju neka mi kaže da se sjeća.
Također se pitam,onako metaforićki,sa koje je orginal planete??? Kao što kaže frontman Hladnog piva :“Draga ..... jedina, s koje si planete? Dopusti mi da malo i ja s tobom budem dijete... daj mi jedan đir u svom svemirskom brodu,da vidim tu zvijezdu s koje dolaziš ti,kad budem u stanju da ti shvatim putanju,bit ću mjesec tvoj i suputnik... daj mi jedan đir da promolim glavu malo iznad ozona, tamo gdje ti nisi ti i gdje ja nisam ja, mi bismo možda i bili savršen par...“
Zato je orginal ok,savršeno ok,jer orginal je prekmplicirana stvarćica, a i ja sam komplicirana..., pa je to jednostavno nespojiva situacija... i nevolim se baš prisjećati te kompliciranosti.... ma znate kako se ono kaže :“suprotnosti e privlaće, dok se kontrasti odbijaju i uništavaju jedan drugoga.“. kao jing i jang, kao crno i bijelo kao dan i noć... jer noć ne voli noć. Zato jednostavno ne j... onaj jeftini kliše,da se samo o oni pravim tarima piše, pa zar ni jedan tih ni jedna rijeć ne zaori milijun pogrešnih stvari, koje su bile tu kad nemaš pravu stvar. I nije da se zavaravaš. Jer jednostavno,kad nema velike ljubavi,dovoljna je i mala (Hladno pivo).
Kopija pak za razliku od orginaa,shvaća me, shvaća do same moje srži. I to je razlog zašto je kpija iznutra toliko drugaćija od orginala, drugaćija iznutra ali slićna tj. Gotovo jednaka izvana... Ta kopija ipak mi je „pružila“ ruku toliko više puta od orginala, gotovo nebrojivo... Jer šutnja je zlato i riječi se troše, možda to nije to ali nije ni loše... –blizu je odličnom ,ali ipak ne može prevaliti onu zadnju stepenicu do odličnog, jer orginal je ipak prevelika prepreka... I uzalud mi je što bih ja dala sve na svijetu da nije bilo tako, da je bilo suprotno, obrnuto, drugačije. Obrnuto kopija orginal orginal kopija... sve bih dala da onog dana to nije bilo to, ali bilo je i ja to ne mogu promijeniti. Bilo je i više od toga... jer oći su ogledalo duše...
Kada npr. Pogledate, zavirite u moje oći vidjeti ćete moju dušu, dušu obaavijenu tirkizno plavom bojom oćiju i tonućom crnom bojom sa crnim obrisom ... u sredini. Obris u kojeem sam izgubljena i zarobljena, a za što ,za ništa... (((nemojte misiti da je ono što mislite nemoje da vas zavara post na prvi pogled pogledaje mu u „dušu“npa ćete shvatiti o čemu se radi...))). Sada gledam unatrag u tom crno bijelom spotu,što ga frovi auta vrte na stropu,pokušavan u sebi posložiti stvari i ne znam da li mi mjesto u srcu ili glavi...
Ponekad poželim dsa mi netko skine zvijezdicu sa neba i da zaželim želju. Neću tražiti previše, neću tražiti da se to nije dogodilo, tražiti ću samo obrnut redoslijed. Jer ta krvna veza,neizbrisiva je i doslovno sam prokleta Krvnom Vezom. I sada na raskršću opet je dvostruka, sa moje desne i lijeve strane po jedna i opet su zajedno, skupa i stežu obruć oko mene , obruć čvršći nego ikada. Jer ja sam slomljena i izgubljena i ne osijećam se dobro, to više nije ona stara ja....
****
Gledajući kako no polako obuzima dan,poželim barem jedamputa biti dan. Niz lice klize slomljene suze, čak ni one više nisu čitave. I one su slomljene.... Sve je slomljeno i razbijeno na pola... Gleajući to vidim sve svoje mane i ne mogu shvatiti kako ih učiniti savšenim, i ima li smisla , avakim danom sam sve bliže i bliže, a pomaka zapravo nema, jer i ja sam samo čovjek i to je moja mana – da ja sam ipak samo čovjek, osoba sa osjećajima... Pa što da onda radim, što da učinim, daj mi da to rašćistino...
zbunjena sam...što da radim????...iskreno, nisam vjerovala da će prsti otipkati ijedno slovo,no poćeli su tipkati sami od sebe i bujica razmišljanja potekla je i prenesena je tu u post...
...zbunjena sam i razmišljam ima li bolje, ima li bolje za mene na ovome svijetu...
zapravo znam što tražim,no ne znam je li to postoji i je li najbliže tome savršenstvu bio on...
toliko vremena je prošlo... i malo za promjenu u ovom postu ne želim pisati o tome nego malo o sebi ,svojim razmišljanjima i potrebama, jer ja ne mogu, ne mogu to više držati u sebi...,to, to je previše razmišljanja, previše informacija za moj mozak koji dolaze odjednom i moj mozak ih sve želi obraditi u nemoguće kratkom roku, vremenu, jer toliko misli od jednom previše je i za mene i ako ovako nastavim rasplinuti ću se, izgubiti ću razum , jednostavno ću poludjeti..., a to ja ne želim, ne želim... toliko mi se toga dogodilo neznam da li je to kratak ili dugačak vremenski period..., kratak, dugačak, nemam pojma, samo znam da se previše toga dogodilo i da to nije normalno... ne znam ...??'?? je li normalno u ovom pogledu kratkom vremenskom periodu drastično se promjeniti, odrasti, to je kao da te naglo istrgnu iz tvog svijeta i prebace u novi, tj. onaj u kojem si bio je bio bijelo ružićaste boje i stave te u crno siv, u kojem je sve nekako pesimistićno i svaki dan pada kiša rijetko vidiš sunce..., a u onom je bilo upravo suprotno... u mojoj glavi se svađa gomila ljudi, ne znam da li se vidi, a dijete u meni još uvijek se pita kamo sve to putuje...
...mjenjam se tj. promjenila sam se... a to me boli i nije mi po volji... sa te strane to je kratak period, ali sa druge dugačak : koliko je samo vremena prošlo otkada sam gledala mjesec i razmišljala hoću li se moći u budućnosti znati nostiti sa tim, što će se dogoditi i da li će to biti pozitivno da li ću biti tada sretnija, bolja osoba i ne znam što još.. i sada kada se toga prisjećam dobijem zaključak,pouku, tj. dva zakljućka jednu pouku... :
1.vrijeme je relativno..., sa jedne strane je kratko sa sa druge dugo, dugo i vječno kao da nikada neće proći...
2.nisam sretnija makar sam tada mislila da ću biti, ali mislim da sam bolja osoba, no nekada ni to nije pozitivno, već negativno..
vi procijenite što je pouka a što zaključak i recite mi što mislite..
***
...tišina gradi zidove... (mnogi kada im kažem tu misao ne znaju kako bi protumačili tu moju misao... zato što sam ja na neki naćin boem, freak koji bi trebao živjeti u nekom drugom svijetu... ali ovaj svijet ga inspirira i nadahnjuje isto tako kao što ga i boli i on pati u njemu...)- tišina me inspirira u njoj se u meni rađa toliko novih misli, razmišljanja,shvaćanja same sržisvega svih onih beskonačnih pitanja, beskonaćnosti , vječnosti...i svaki put dobijem po komadić slagalice koju slažem u sebi i spremam u kutiju do ponovnog susreta... a kada složim posljednji komadić mislim da će me ljudi već do tada smatrati luđakinjom koja previše razmišlja, nešto kao nekakav ludi znanstvenik, koji je zapravo vrlo inteligentan,logičan i shvaća sve, ali izludio je od tolikog razmišljanja, bavljenja najmanjim siticama i pokušavanja shvaćanja nećega za što mu je mozak premalen... jer moje misli su velike poput univerzuma opširne no ujednom i razumne i isto tako nelogične čudne...pogotovo od onog vremena kada mi je on otkrio što je zapravo raj, što je ona neka svrha ona neka poveznica između svega..., što je ono nešto... ono nešto što naj jednostavnije mogu opisati u ovoj rečenici,ovoj misli...
...kažu da najveći mislioci najčešće ostaju neshvaćeni,zato jer su previše toga shvatili i povezali u jednu cjelinu,i ne mogu to svijetu jednostavno obijasniti, jer svijet tada mora shvatiti srž njihovih misli što je nemoguće...
pa su zato najbolje prihvaćeni i svaćeni oni koji tek poćinju misliti kao mislioci, jer još uvijek su u stanju sve pojasniti...
...npr. : "lako je zamrziti onog kojeg nevoliš, ali teško je mrziti onog kojeg voliš ili koga si volio..." ja bih mogla o tome napisati raspravu,ali onaj koji je tek upoznao osijećaj "love is in the air" taj će to tako jednostavno obijasniti, da će se svi ljudi svijeta pred njime pokloniti da tako kažem...
primjer broj 2. : nikola tesla- bio je prevelik mislilac za svoje vrijeme imao je previše napredne ideje pa ga nitko nije shvaćao i umro je u bijedi hotelske sobe i otišao sa svoji tajnama u grob...
...mislim da je zapravo srž svega u onom prvom iz kojeg je proizašlo sve, a kada shvatimo tu osnovnu stvar tu osnovnu jedinicu shvatiti ćemo svrhu onog najvećeg naj opširnijeg pojma... a vjerojatno je taj pojam život... taj najveći pojam tj. pojam života...
- vidite li kako tišina djeluje na mene ....???? za informaciju ovdje kod mene je sada tišina... i zidovi tišine govore i ja slušam tišinu i pišem... ona je kobna za mene i molim vas maknite me od nje...!!!!! ona je kobna za mene,poludjeti ću ako ovako nastavim i vjerujte mi ne govorimu metaforičkom smislu nego govorim u stvarnosti...
.... i evo u tišini se opet ovaj tren rađa nova bujica misli i osijećaja...
- misli su kao knjiga bez kraja, stalno se rađaju nove stranice....
... iako sam rekla da neću o njemu, mislim da je trenutaćno najbolje izbaciti i to iz sebe...
... gledam oblake kako putuju nebom i skrivaju pa onda opet otkrivaju mjesec i njegovu svjetlost...
...slana topla suza teče niz moje obraze i kao da vrišti... vrišti od hladnoće... hladno mi je... ne osijećam... zapravo osijećam... osijećam hladnoći, a uz hladnoću dolazi samoća... jer ja trebam nekoga uza sebe, nekoga tko će me primiti i podići kada padnem... netko tko će biti oslonac u mojim razmišljanjima... tko će me smiriti jednim pogledom i otjerati će sve moje misli i ostati će samo onaj fell raja onaj trenutak kada se osijećaš živom kada se ja osijećam živom i vrištim od života...
...bojim se,bojim se samoće.. bojim se jer ona nije prirodna, čovjek nije stvoren da bi bio sam...
dugo te nisam vidjela i sada u mislima putujem k tebi,na hladnom staklu prozora napisala sam : on bullevar of broken dreams - najbliži put suicidu...dugo te nisam vidjela,da li si još uvijek onaj kojeg znam...ja sam ovu noć nemirna i mislim o boli i je li ovo vrijedno tolike boli...
da li voliš me još???tražim odgovor na pitanje da li voliš me još???? još koliko i kako??????ako ljubav nije to,daj mi odgovor che cosa e l`amore...ja još pamtim sve, svaku sekundu i pitam se je li vrijedilo ...????????
trebam nekoga... nekoga tko će biti tu za mene...
nekoga tko će plesati ako ga molim da pleše...
nekoga tko će trćati sa mnom...
nekoga tko će plakati ako me vidi da plačem...
nekoga tko će spasiti moju dušu većeras...
nekoga tko će zadrhtati kada dodirnem njegove usne...
nekoga tko će se smijati kada sam sretna i kada se smijem...
nekoga tko će umrijeti ako zatreba za našu ljubav...
nekoga tko će me držati na rukama i životu kad mi bude teško...
nekoga tko će uvijek biti uz mene...
nekoga tko će biti moj junak...
nekoga tko će poljubiti tamo gdje boli...
nekoga tko će zauvijek ostati uz mene...
nekoga tko će ostati bez daha kad me vidi...
nekoga tko će se zakleti da me voli...
nekoga tko će otjerati sve strahove...
nekoga tko će me samo željeti voljeti i biti uz mene....
nekoga... nekoga takvoga...
mislim da ću ono što želim najlakše prikazati ovom pjesmom i videom ... :
MY HERO-Enrique Iglesias-montaža na tree hill - youtube
da li si to ti ????????.... ne znam više nisam sigurna...nisam sigurna i ponovo se pitam isto pitanje...: hoće li ikada pretati boljeti zato što nisi i što nisi tu kraj mene....
ROMANSA (SADA BIH DRUGAČIJE)
E DA KNJIGU PIŠEM PONOVO
SAD BIH ZNAO GDJE SAM GRIJEŠIO
SAD BIH ZNAO KOJIM PUTEM KRENUTI
SAD BIH ZNAO SVE
E DA KNJIGU PIŠEM PONOVO
KADA BI SE VRIJEME VRATILO
TI BI TU KRAJ MENE SANJALA
ISPOD SVILE MJESECA
MOLIM TE,
NE STAVLJAM MI SOL NA RANU
MOLIM TE,
I BEZ TOGA DOSTA BOLI
SADA MI JE JASNO, SADA KAD JE KASNO
TREBAO SAM OSTATI
TREBALO JE HRABROSTI
TREBALO JE ZNATI DAVATI
A JA MLAD, PA NISAM ZNAO DIJELITI
PRERADNO JE BILO, DUŠO, PRERANO
A SAD SE BOJIM DA JE PREKASNO
MOLIM TE.....
E DA MOGU SADA PONOVO
...Sanjam kako idem pored tebe...
...ali kad te u daljini ugledam,
prelazim na drugu stranu,
protivnu...,
gdje me nećeš opaziti
između prolaznika mnogih...
Pred tobom se skrivam
za uglove ulične
ili za široka stabla...
...U noći, sanjam kako idem pored tebe...
...,nedostaješ mi... usamljena sam,osijećam se kao da su me svi napustili nakon što si i ti... ovi dani su prazni,usamljeni, najusamljeniji koje sam u životu doživjela...
...više ne znam kome se mogu obratiti, više ne znam tko mi je pravi prijatelj, a tko nije......K VRAGU,NEDOSTAJES MI..I TREBAM TE...
...ne mogu sve podnijeti sama... bez tebe, ne, ne mogu to..., svi traže kad nešto trebaju, a kada ja nešto trebam tada..., tada nema nikoga...
ti..., ti nisi takav..., i zato mi nedostaješ
...tako usamljen dan i moj je..., to je dan kada se jedva držim na nogama (doslovno)...
takve dane još nisam upoznala, ..., sve do neko vrijeme..., te dane mi je drago što sam upoće uspijela živa leći u krevet i zaspati, tada mi je drago što sam preživjela...
...gdje si otišao, tako mi nedostaješ, osijećam kao da je prošlo tako puno vremena..., dao si mi obećanje i znam da si ozbiljno mislio, i znam da si 1/3 tog obećanja ispunio ali nedostaješ mi...
....i bojim se da ćeš zaboraviti... rekao si mi da te čekam ... i čekam..., ali ne znam da li ću to izdržati i psihički i fizički..., stvarno ne znam i bojim se da neću da sam nekako preslaba za to... i pokušavam to i to bih htjela izdržati... ne samo zbog nas, nego i zbog mene same..., zbog toga što ne želim da ono što sam postigla u životu i za što sam se trudila ne propadne... ne propadne u ponor zajedno sa mnom...
... no kad čujem spomen tvojega imena sve padne u vodu... slomim se i opet sam na početku...
...jedna glupa riječ koju nije trebao reči , a je... i sve ono što sam učinila, koliko god da sam se trudila da počnem barem malo normalno funkcionirati..., sve.., ama baš sve.. sve je palo u vodu...
...i opet sve prolaziti ispoćetka, što pakleno boli i pilji u mozak, nesnošljivo je... i opet se vrati onaj prokleti osijećaj koji me ubija...
... sva sijećanja su ponovo tu... sva... i sva odijednom nagurana u istom trenutku... to me jednostavno može rastaviti na komadiće...sva sjećanja odijednom nahrupe iz sjene ...sjene,zaklona koji je bilo jako teško napraviti... tada se u meni stvori takva jedna užarena kugla koja peče peče sve dok se ne ugasi...ali nju tek prvo treba ugasiti... u tome je problem..., a znate zašto se pojavi??????????????'????????????????????????????????
... zato što si me se sjetio a ja sam saznala to... i to me ubilo u pojam..., jer se bojim da ću pasti u još dublji ponor..., još dublju oluju..., uragan ili ne znam ni ja što...
...jer prokleto želim opet osijetiti tvoj zagrljaj koji me toliko znao umiriti i tvoje jedno:" , volim te..."... šapnuto na uho...
...i pitam sejesam li ja tako luda i glupa...... što te želim vidjeti , zagrliti , ...???
...prokleto pakleno to želim...
...e da si barem noćas ovdje,mogla bih s tobom umrijeti...
...e da si barem noćas ovdje, noć ne bi bila mućenje..., bojim se svakog koraka što čujem, jer još si tu pod mojom kožom, venama mojim ploviš ti...... u meni se nešto samo presijeće i smiješno me čuti kako psujem jer znam da te noćas ništa vratiti neće...
...i htjela bih pustiti oći da se malo odmore od suza, ali više ih uopće ne kontroliram..
...ne znam zašto ali sve me uvijek podsijeti ... i miris vjerta,trave,hladnoće... i bol me tada prati kao sjena...
...sijećam se prvog poljupca, samo je on bio sladak, i iako znam da nema života od sijećanja,... ali sve bihdala za jednu sekundu prvog poljupca...
..što je svrha ljubavi kad tako boli i zašto se uvijek sve slomi kada treba biti najbolje,tj,onda kad se napokon opustiš i misliš da je sve napokon ok ... neki kažu da je svrha ljubavi očuvanje vrste, no ja ne mislim tako ... opstati možemo i bez toga ... do sada je za mene ljubav bila samo bol, patnja i tome slićni pojmovi... što je svrha ljubavi kad tako boli i zašto se uvijek sve pelomi u meni i slomi se od nje ... ??? neki pak kažu da je to ono najbolje što ti se dogodi u životu,da je to vrhunac, ali ako je to ono najbolje od života, ako je to onaj vrhunac, ja onda nemam što raditi na ovome svijetu ... onaj pakao što prolazim, ona bol , patnja, sve slomljeno i prelomljeno u meni , može li to biti onaj vrhunac ono zbog čega bi trebalo živjeti.... ????????? ne ne mislim da je to to... ta prokleta ljubav vjerojatno je za one koji mogu bez pardona bez trunćice žaljenja, okrenuti se , otići i poćeti iznova, ispoćetka kao da se ništa nije dogodilo ...,
ali ja to ne mogu ja nisam takav tip, nisam takva osoba... do sada sm vjerojatno voljela bez razloga, a možda i sada volim, ne znam , nisam sigurna...
... ja sam od onih ljudi koji da bi se zaštitili trebaju imati oklop, trnje, nekakvu zaštitu, a da bi se otvorili treba im puno vremena, trebaju steći povjerenje u osobu koja im možda može skinuti oklop, a kada to učine, ta osoba mora biti jako pažljiva, mora ih čuvati kao kap vode na dlanu, kao oko u glavi jer ih ta osoba može nehotićno, vjerojatno slućajno, ne namjerno povrijediti , a kada se to dogodi te osobe su slomljene i nemaju snage za krenuti dalje, početi ponovo bez da prođu dugotrajni pakao..., bez da ih boli tako jako da bi rađe umrli nego osjećali takvu bol...
.... jer ta bol je nepodnošljiva, ubitačna i crpi iz tebe ono malo snage što ti je preostalo...
jer ljubav je rulet, čista lutrija, stalno se igra a rijetko dobiva...
...ušao je tiho kao san u moj život...
i odnio je sve..., ja odavno gledam u pod i kazaljke stoje, kao da se boje dalje bez njega...
... nisam se smjela tako vezati za njega, nisam iako sam se puno premišljala da ili ne i toliko puno vremena... i što se onda dogodilo i opet nakon toliko vremena...
... jer tako se bojim i pogledati, jer se bojim da više nikad neću niti ona ista, ona stara da se nikada više neću imati razloga nasmijati...
... jer kao hladan val, utopio si me i slomio iako vjerojatno nije bilo namjerno... no, dogodilo se i sada me boli da bih najradije umrla ..., a za pokoru što te volim imenom se tvoji molim, molim Boga za tebe...
***
... nekada boli nepodnošljivo, tako jako da ne mogu razmišljati, normalno funkcionirati, da mi je fizička bol draža od psihičke boli, boli i u tim trenucima samo želim umrijeti i pitam se u tim trenucima agonije zašto, zašto baš meni ..., što sam skrivila...?? ...a ako je meni fizička bol draža od psihičke a ja obićno na podnosi nikakav oblik fizičke, znate li onda kako me unutra treba boljeti da si zarežem ruku, kako unutra treba gušiti..., iako sam si obećala da to više neću raditi, jućer nisam mogla izdržati, zarezala sam ju , samo da ne boli tako unutra, da ne guši iznutra... a tako boli i suze krenu same od sebe, što mislite kako je to kad se svaki dan moraš suzdržavati da ne zaplaćeš, a već su ti oći u suzama i moraš se pakleno namućiti da ne zampaćeš i da opet ne zarežeš ruku...
... jer on nije bio običan čovjek, a ni obična prića.. i to me ubija iznutra i ne želim više patiti , jer svaka bol više to je on više u meni...
...i pitam se i dalje što je svrha ljubavi..., što...??????????
"kad u ničijem oku ne postojiš,da li tada uopće jesi???
kad u ničijem srcu ne živiš,kojim kordinatama je moguće izmjeriti tvoje postojanje?????????
i što će ti drugi ako nemaš prostora u svom srcu
da ih tamo useliš???????" - ovu misao sam čula prije dosta vremena ali nikako je ne mogu izbrisati iz pamćenja,vjerojatno zato što se na neki čudan način dijelom odnosi na moj život...
***
moje ime ovdje nije važno,jer ću se ja ovdje nazivati - angel- po nadimku koji mi je dala jedna veoma draga osoba iz mog osobnog života...
...pišem da izbacim bujicu nezadrživih,misli,osjećaj,događaja i razmišljanja, da izbacim,da zaboravim...
...slomljena,uništena,iscjeđena,rastrgana,slomljena
na tisuću komadića... - u svim ovim opisima mogu se pronaći...
evo,da vam bolje obijasnim na primjeru: - ruža- ruža je lijep,ali i osijetljiv cvijet,zar ne ? pa onda ona se mora sa nečim zaštititi i ima trnje... trnje je pikavo...,a na neki naćin i bojimo ga se malo,zar ne? kada se napiknemo,onda nas boli i zato ružu ne diramo,jer je zatvorena u sebe i brani se od skoro svakog uljeza...
ona uživa u svojoj ljepoti i skromnosti ...
no jednog dana ruža izgubi trnje i tada je svi mogu povrijediti...
netko otrgne jednu laticu,dvije,list,jedan,dva tri... više nije ni važno,
jer ruža biva uništena,rastrgana,slomljena na tisuću komadića...
od nje nije ostalo gotovo ništa,tek jadna uništena,slomljena i neugledna grančica i davno sijećanje na izgubljenu ružu...
...od one ružine ljepote nije ostalo ništa,ona je sad netko drugi,to nije ona stara ruža i tad ima dva izbora,dvije stvari na raspolaganju...
...ili će se opraviti,proći kroz pakleni oporavak...i postati će ljepša nego ikad prije,no sa više trnja nego ikada prije
koje više nikada neće izgubiti i nitko više neće moći doprijeti do nje
i povrijediti je,pa do nje neće moći ni ona mala pčelica,koja joj želi i koja bi joj možda mogla pomoći u njezinoj patnji...
ruža će misliti i patiti za onim danima u kojima je bila sretna,u kojima je uživala u suncu,danu,zujanju pčela i noći...,dok sada joj je sve ravna crta na horizontu...
ili (opcija broj dva)... ili će umrijeti i zauvijek ostati uništena...
a za njom će ostati samo patnja i bol,te sjećanje o ljepoti ruže i nje iznutra obavijeno velom tajne...
i sad koje od dva zla odabrati... koje su prednosti i mane oba??????
iskreno,mislim da nemam snage krenuti po drugi put ispočetka,nemam volje ni snage opet proći kroz put do pakla i natrag,nemam snage opet proći pakao boli i patnje,jer me jednostavno briga za sve...
sve mi je ravna crta,ravna crta zbog osobe koju volim... i zbok koje mi nije ništa važno,ništa više sveto...
i pitam se zašto da sve ide ponovo ...,zašto opet proživljavati onaj pakao...,zašto ne izabrati goru opciju...
ali ipak mislim opet pokušati prije nego odlućim najgore,jer mislim da u meni ima još ipak toliko snage za to...
u sklopu toga mislim ovdje ispričati priču o najljepšim i poslije toga najgorim danima svog života...
jer se želim ponovo smijati,imati razloga za smijeh,da mi ne bude sve samo ravna crta nego da vidjeti da ima razloga za život...,da znam da ću navečer leći u krevet i da ću moći spavati,ponovo normalno zaspati,a ne se mućiti...
